+381 69 1291 494

epusles@gmail.com

POMAŽE NAM DA UČIMO BRŽE OD KONKURENCIJE!

„Mudra osoba uči na svojim greškama,

mudriji uče na greškama drugih,

dok najmudriji uči na uspehu drugih.“

John C. Makvel

I UOPŠTE O ZAJEDNICI PRAKSE

Pojam zajednica prakse (eng. Community of practice) odnosi se na procese društvenog učenja koji se događaju onda kada ljudi, koji imaju zajednički interes za nešto ili imaju zajednički problem, sarađuju kroz neko duže vreme, deleći svoje ideje, tražeći rešenja, i stvarajući inovacije. Ovaj koncept se pre svega odnosi na stabilnu grupu ljudi koja je sastavljena od stručnjaka sa različitih područja. Takve se zajednice mogu ispoljiti kao skup umetnika koji traže nove oblike izražavanja, skup inženjera koji istražuju slične probleme ili pak skup hirurga koji istražuju nove tehnike.

Članovi zajednice neformalno su povezani sa radom zajednice, od angažovanja u raspravama do rešavanja teških i složenih problema. U zajednicama prakse članovi grupe međusobno dele svoje znanje, veštine i umeće, te na taj način podstiču grupnu kreativnost. Takva zajednica može nastati prirodnim putem zbog zajedničkih interesa njenih članova ili može biti osnovana s ciljem sticanja znanja koje se odnosi na neko određeno područje.

To je neposredan proces deljenja informacija i iskustva sa zajednicom čiji članovi uče jedni od drugih, te imaju priliku da se na taj način razvijaju i na ličnom i na profesionalnom planu. Ovakav tip učenja postoji onoliko dugo koliko dugo ljudi uče i dele svoja iskustva. Koncept zajednica prakse upotrebljava se u: obrazovnom sektoru, organizacijama, vladama, zadrugama, društvenom sektoru, međunarodnom razvoju.

Zajednica prakse može postojati on line, putem interneta, kao što su forumi i razne druge grupe za raspravu, ili može postojati u stvarnom životu, kao što su sobe za sastanke na poslu, u fabrikama ili bilo gdje u prirodi. Nove tehnologije poput Interneta povećale su mogućnost interakcije među ljudima, nadilazeći geografsku ograničenost klasičnih komunikacijskih ssistema.

Internet pruža mogućnost da zajednice prakse postanu virtualne. Takve virtualne zajednice prakse najčešće se javljaju u obliku diskusijskih foruma u kojima ljudi zajedničkih interesa istražuju i raspravljaju o zajedničkim pitanjima i problemima. One u principu pružaju okruženje u kojem se znanje razvija, neguje i podržava kroz interakciju među članovima. Pomažu nam da učimo brže od konkurencije, da širimo poslovne krugove, te da organizujemo posao u smeru koji unapređuje uposlenike i čini ih sretnima (Slika dole).

II NASTANAK I RAZVOJ ZAJEDNICE PRAKSE

Ideja Zajednica prakse postoji već 30 godina i našla se put u profesionalni i svakodnevni jezik ljudi. Ovaj termin prvi su koristili antropolozi Jean Lave i Etienne Wenger 1991. godine na Institutu za istraživanja u području učenja. Kroz svoj rad intenzivno su proučavali čoveka i kulturu, te sličnosti i razlike među ljudima: kako ljudi žive, šta rade, šta misle i kako se odnose prema okolini. Njihovo istraživanje je prvenstveno bilo usmereno na proučavanje školskog rada kao modela učenja, odnosno posmatranje kako školovanje pomaže ljudima da nauče. Na početku svog istraživanja Lave i Wenger proučavali su kako pridošlice neke grupe postaju njeni „punopravni“ članovi. Videli su sticanje znanja kao društveni proces u kojem ljudi mogu sudelovati u zajedničkom učenju na različitim nivoima zavisno od njihovog nivoa vlasti ili radnog staža u grupi, odnosno bilo da su pridošlica ili su članovi duže vreme. Lave i Wenger tada uvode pojam zajednica prakse, kao grupe ljudi koji dele zajednički interes i želju za učenjem, te žele da doprinesu zajednici svojim različitim iskustvima.

Takođe koriste pojam zajednica prakse kako bi opisali učenje kroz praksu i sudelovanje. 1998. godine teoretičar i praktičar Etienne Wenger proširuje koncept zajednice prakse i primenjuje ga na druga područja, uključujući organizaciju. Mnogo češće zajednica prakse se povezuje sa upravljanjem znanjem. Ljudi su je prepoznali kao dobar način za razvoj društvenog kapitala, obuku novih veština, podsticanje inovacija, ili deljenje postojećeg znanja. U tabelama levo i dole dat je uporedni prikaz zajednice prakse i drugih formi zajednice.

Danas zajednica prakse ima veliku popularnost u društvu zbog bržeg razvoja i širenja prakse, povezivanja različitih područja znanja i deljenja znanja profesionalnih zajednica,  podsticanja multifunkcionalne saradnje, te rasta sposobnosti članova za pokretanje projekata izvan granica organizacije. Zajednice prakse dolaze sve više do izražaja, jer u institucijama i kompanijama sazreva saznanje da primena i najsavremenijih IT rješenja ne može pohvatati, zabeležiti, arhivirati i iznova koristiti sva postojeća tacitna znanja svojih uposlenika, koja su potrebna za rešavanje svakodnevnih realnih problema. U tabeli koja sledi navedena je razlika između zajednice prakse i zajednice interesa.

III FUNKCIJE ZAJEDNICE PRAKSE

Prema Vengeru (1998), zajednice prakse pružaju pet kritičnih funkcija, a to su:

  • Edukovanje: prikupljanjem i razmenom informacija u vezi sa pitanjima i problemima prakse
  • Podrška: organizovanjem interakcija i saradnje među članovima
  • Briga: pomažući grupama da započnu i održe svoje učenje
  • Ohrabrivanje: promovisanjem rada članova diskusijom i deljenjem
  • Integrisanje: podstičući članove da svoja nova znanja upotrebe za stvarne promene u sopstvenom radu.

Zajednice prakse su važne kao strategija profesionalnog učenja, jer one imaju potencijal da:

  • Povežu ljude koji na neki drugi način možda nemaju priliku da komuniciraju, bilo često ili uopšte.
  • Obezbede zajednički kontekst da ljudi komuniciraju i razmenjuju informacije, priče i lična iskustva na način koji gradi razumevanje i uvid.
  • Omoguće dijalog između ljudi koji se okupljaju da bi istražili nove mogućnosti, rešili izazovne probleme i stvorili nove, obostrano korisne mogućnosti.

IV ŠTA ZAJEDNICA PRAKSE PRUŽA JEDNOJ ORGANIZACIJI?

A) Kratkoročna vrednost za članove i samu organizaciju uključuje:

  • Jednostavnu razmenu znanja
  • Uštedu vremena
  • Efikasno korišćenje resursa, posebno „prećutnog“ (implicitnog) znanja
  • Pomoć u svakodnevnim izazovima na poslu
  • Podsticanje vršnjaka
  • Pristup stručnom znanju
  • Zabavu na poslu
  • Samopouzdanje (uporedo sa sticanjem više znanja i veština).

B) Dugoročna vrednost za članove i samu organizaciju uključuje:

  • Lični razvoj – Zajednice prakse promovišu lični razvoj zaposlenih kroz prenos i razmenu znanja.
  • Sposobnost za izgradnju profesionalnog identiteta – Zajednice prakse se formiraju kroz periferno učešće, što znači da se pridošlice slažu sa ostatkom zajednice, poboljšavaju svoje veštine, uče nove stvari, a kasnije postaju „stručnjaci za predmet“.
  • Postizanje prednosti kroz saradnju (koja predstavlja suštinski faktor razvoja zaposlenih).
  • Utrživost – Pošto su unapredili prećutno znanje i poboljšali svoje veštine, zaposleni koji su deo Zajednice prakse imaju konkurentsku prednost.
  • Rešavanje problema kroz:
  • Inovacije – kontinuirana saradnja članova ZP dovodi do otkrivanja znanja i ideja koje mogu transformisati bilo koju organizaciju.
  • Strateške sposobnosti – Zajednice prakse povećavaju strateške sposobnosti organizacije spontanim okupljanjem ideja i razmenom znanja.

V VRSTE ZAJEDNICE PRAKSE

Danas se zajednice prakse sve više koriste za poboljšanje upravljanja znanjem i povezivanje ljudi unutar biznisa, vlade, obrazovanja i drugih organizacija.

Dizajn zajednice izgledaće drugačije u zavisnosti od svrhe i potreba učesnika. Postoje četiri osnovne vrste zajednica:

  1. Zajednice pomoći – Obezbeđuju forum za članove zajednice koji će pomoći jedni drugima u svakodnevnim poslovnim potrebama.
  2. Zajednice najboljih praksi – Razvijaju i šire najbolje prakse, smernice i strategije za korišćenje svojih članova.
  3. Zajednice za upravljanje znanjem – Organizuju, upravljaju i prate skup znanja koji članovi zajednice mogu da koriste.
  4. Inovacione zajednice – Stvaraju nove ideje, nova znanja i nove prakse.

VI STRUKTURA ZAJEDNICE PRAKSE

Antropolog Wenger je opisao strukturu zajednice prakse kao skup tri međusobno povezana pojma: (1) međusobni angažman, (2) zajednički poduhvat i (3) zajednički repertoar.

Ta struktura zajednice prakse ujedno predstavlja i njene osnovne karakteristike:

  • Međusobni angažman – kroz sudelovanje u zajednici, članovi utvrđuju norme i izgrađuju čvrstu međusobnu saradnju. Identitet im je definisan zajedničkim područjem interesa.
  • Zajednički poduhvat – članovi sudeluju u zajedničkim aktivnostima i diskusijama, pomažu jedni drugima i dele informacije.
  • Zajednički repertoar – članovi su stručnjaci koji u međusobnoj saradnji razvijaju zajedničke izvore resursa, kao što su iskustva, priče, alati, načini rešavanja problema, itd.

Vremenom su Wengerove strukturne karakteristike promenjene, pa se danas za opis strukture zajednice prakse koriste pojmovi: domen znanja, zajednica i praksa.

  • Domen znanja – stvara zajednički jezik, nadahnjuje članove da sudeluju, uči ih i daje smisao njihovim akcijama.
  • Zajednica – stvara društvenu strukturu za to učenje. Jaka zajednica podstiče interakciju i podstiče spremnost za razmenu ideja.
  • Praksa – dok domen pruža opšte područje interesa za zajednicu, praksa je specifičan fokus oko kojeg se zajednica razvija, te deli i održava svoje znanje. (U tabeli koja sledi dati su nivoi učešća članova zajednice prakse).
NIVOI UČEŠĆA ČLANOVA ZAJEDNICE PRAKSE

Žive zajednice, bilo planirane ili spontane, imaju „koordinatora“ koji organizuje događaje i povezuje zajednicu. Ali i drugi u zajednici preuzimaju vodeće uloge. Članovi pokazuju više nivoa učešća i mogu se slobodno kretati po nivoima kako se razvijaju potrebe i interesi.

Osnovni tim – Čini srce zajednice. Njegovi članovi će organizovati, iznajmljivati, prodavati, negovati i upravljati zajednicom. Aktivni – Ovi članovi blisko sarađuju sa osnovnim timom kako bi pomogli u definisanju definicije i pravca razvoja Zajednice prakse. To uključuje definisanje zajedničke vizije, svrhe, uloge, strategije interakcije, marketinga i komunikacija zajednice. Povremeni – Učestvuju kada se bave određenim temama od interesa ili kada imaju šta da doprinesu grupi. Oni su često najveća grupa u zajednici. Periferni – Osećaju povezanost sa zajednicom ali se angažuju na ograničenoj osnovi. To mogu biti novopridošli ili oni koji imaju ležerniji interes za aktivnosti zajednice. Transaktivni – Ovi članovi su najmanje povezani sa zajednicom i mogu se povezati samo za pristup resursima MZ ili za pružanje određene usluge (na primer, podrška veb lokaciji). Uobičajeno je da se ljudi tokom vremena kreću između različitih nivoa učešća i posvećenosti. Zajednice prakse se samoorganizuju, a njihovi članovi imaju slobodu da određuju sopstveni nivo angažmana koji je različit od ostalih radnih grupa, poput projektnih timova, radnih grupa i komiteta. Prirodno kretanje ljudi među zajednicama i nivoima je zdravo. Omogućuje da novo znanje i sveže ideje struje kroz organizaciju na različite načine, ali komplementarne, formalnoj razmeni informacija.

VI PRINCIPI IZGRADNJE ZAJEDNICE PRAKSE

  • Fokus na vrednosti – Zajednice napreduju jer donose vrednost organizaciji, kao timovima u kojima članovi zajednice deluju. Vrednost je ključna za život zajednice, jer je učešće u većini zajednica dobrovoljno.
  • Stalni razvoj organizacione structure – Dinamična priroda zajednica je ključna za njihov razvoj. Kako zajednica raste, nova članovi donose nova interesovanja i mogu povući fokus zajednice u različitim pravcima.
  • Otvoren dijalog između unutrašnjih i spoljnih perspektiva – Dobar dizajn zajednice zahteva razumevanje razvojnog potencijala zajednice i znanje menadžera, ali je potrebna i spoljna perspektiva, da bi se članovima omogućilo da otkriju prilike.
  • Omogućavanje različitih nivoa učešća – Ljudi učestvuju u zajednici iz različitih razloga – neki zato što zajednica direktno pruža vrednost, neki zbog ličnih veza, a drugi za priliku da poboljšaju svoje veštine. Očekivanje da bi svi članovi zajednice trebalo da jednako učestvuju u njenom radu je nerealno.
  • Razvijanje javnih i privatnih prostora u zajednici – Zajednice su mnogo više od njihovog kalendara događaja. Srce zajednice je mreža odnosa između članova zajednice i većine njih nastaje svakodnevno u razmeni jedan na jedan. Stoga je uobičajena greška u dizajnu zajednice da se previše fokusiramo na javne događaje. Koordinator zajednice treba da „obrađuje“ privatni prostor između sastanaka, navodeći članove zajednice da razgovaraju o njihovim trenutnim tehničkim mogućnostima probleme i njihovom povezivanju sa korisnim resursima, unutar ili izvan zajednice
  • Kombinovanje prisnosti i posvećenosti – Za razliku od članova tima, članovi zajednice mogu ponuditi savete o projektu bez rizika da se u njega upletu; mogu da slušaju savete bez obaveza da ih preuzmu.
  • Uspostavljanje dinamične interakcije – Iako postoje različiti ritmovi za različite ljude, svako u svom životu ima određeni ritam, i njegovo poklapanje doprinosi međusobnom osećaju familijarnosti. Dinamične zajednice prakse takođe imaju ritam. U srcu zajednice je mreža trajnih odnosi među članovima, ali tempo njihove interakcije je pod velikim uticajem ritma događaja u zajednici. Redovni sastanci, telekonferencije, aktivnosti na veb lokacijama i neformalna druženja se slivaju i otpuštaju zajedno sa otkucajima srca zajednice. Kad je taj ritam snažan, zajednica ima osećaj pokreta i živosti. Ako je i ritam brz, zajednica se oseća bez daha; ljudi prestaju da učestvuju jer su preopterećeni.

VIII ŽIVOTNI CIKLUS ZAJEDNICE PRAKSE

 

Podelite objavu:
Share on twitter
Share on facebook
Share on linkedin
Share on email
Share on whatsapp

Pretraga:

Kategorije:

Zeleno je cool
Zanimljivosti
Projekti
Pitali
Novosti
Naslovna

Izdvajamo:

Možda vas zanima i